Pisac Milan Aranđelović Blog Odlomak iz romana “Sanjaju li androidi radnička prava?”

Odlomak iz romana “Sanjaju li androidi radnička prava?”

0 Shares

***

Ispostavilo se da je Baka Višnja sasvim prijatna osoba. Ispod njenog debelog straha da će ostati bez e-nzije krila se nežna i osetljiva osoba. Dok mu je tokom songovskog uspona ka vrhu zgrade pričala svoju životnu priču, Šeri je između redova mogao da pročita još jednu tužnu priču koja se krila iza ove naizgled živahne i bezbrižne starice. Treće doba je za Baka Višnju moglo biti zlatno doba da nije bilo jedne sitnice. Kao i mnoge druge sugrađanke i sugrađani njenog starosnog doba, i Baka Višnja je bila perverznjakinja na terapiji.

Crni tragovi na vrhovima Baka Višnjinih prstiju svedočili su o brojnim strujinim udarima kojima je ova krhka starica bila podvrgavana.

„Da“, reče Baka Višnja kada je primetila u šta on gleda. „Upravo se vraćam sa terapije. Ovo je treći put da ponovo započinjem ciklus. Sada ću istrajati do kraja. Sigurna sam. Hoću.“

„Naravno“, sumnjičavo reče Šeri. Previše puta je čuo tu priču da bi poverovao u nju.

„I Vi imate nekoga u porodici?“

„Da“, reče Šeri osećajući nelagodu. „Deku.“

Nije voleo da priča o Deda Žiki, crnoj ovci porodice, ocu njegovog drugog oca. Perverznjaku, višestrukom povratniku.

„Razumem Vas“, reče mu Baka Višnja, stavljajući grubu šaku na Šerijev obraz. „Nije Vam lako.

I mene se moja porodica odrekla sve dok ne rešim ovaj problem. Ali jednostavno…“

„Ne možete da se obuzdate?“

„Tačno. Kada vidim hleb na polici, naprosto moram da ga dodirnem. Da osetim da li je mekan, tvrd, hladan, vruć… To je… To je najlepši trenutak. Taj dodir koji se opire svim rečnicima, svim drugim dodirima. Dodir koji mi daje kontrolu nad životom.“ Piposeksualci. Seksualni varijetet koji postoji još od doba kada su prvi farmeri u neolitu odlučili da ne pojedu sav hleb koji su ispekli, već da ga ponude na razmenu. U čovečjem umu i telu koje je predodređeno da u svemu vidi seks ili hranu nije bilo potrebno više od nekoliko sekundi da čovečanstvo dobije i prvog piposeksualca.

„Da li je taze?“ verovatno je rekao prvi piposeksualac ostavljajući svoje otiske na prvoj hlebnoj žrtvi.

„Matori, idi pa pipaj nešto drugo“, verovatno je rekao prvi pipofob na svetu, gledajući kako se korice njegovog lepog hleba lome i krckaju pod prstima prvog piposeksualca.

U dobu prosvećenosti u kome živimo direktni kontakt između hrane i konzumenata odavno je isključen. Pekare su odavno postale deo predanja i prošlosti, ali je perverzija opstala i preživela. Piposeksualci su morali negde da zadovolje svoje potrebe.

Budući da potražnja stvara ponudu, tako su i stari piposeksaualci dobili svoj prvi pekaro-šop. Kako je životni vek ljudi sve duži, a starih ljudi ima sve više, tako je i broj pekaro-šopova rastao. Piposeksualci su dolazili u ove klubove gde su ih čekali redovi i redovi, rafovi i rafovi prepuni raznih hlebova. Crni, beli, narodni, stari, mladi, tvrdi, meki, hrono… Postojali su i proja-šopovi za pipače sa posebno perverznim zahtevima. Ovi ugostiteljski objekti imali su i dark-rumove, u kojima su piposeksualci u mraku mogli da pipaju hlebove najrazličitijih vrsta.

Prvo pipanje je uvek bilo besplatno. Možda i drugo. A onda je, zajedno sa željom piposeksualca, rasla i cena pipanja. E-nzije su male, a perverzne potrebe velike. Mnogi piposeksualci su ostajali bez svega kako bi zadovoljili svoju potrebu. Prodavali bi sve što imaju, i na kraju bi završavali na ulici, bauljajući za nekim mekim odbačenim hlebom koji bi pipnuli.

Mnogi e-nzioneri bi sve učinili za koricu hleba. Mnogi su probali da ispeku svoj hleb i da na njemu zadovolje svoju potrebu. Ali to jednostavno nije bilo to. Pipanje domaćeg hleba nije isto kao i pipanje hleba koji se nalazi na javnom mestu, na mestima na kojima svako može da ga vidi, pipne, uzme ili pojede. Domaći hleb je mogao da pomogne samo piposeksualcima početnicima, ali ne i onima koji su bili debelo navučeni na pipanje.

U želji da se izvuku iz kandži svoje želje i izbegnu tragičan kraj, mnogi piposeksualci tražili su stručnu pomoć i odlazili na klinike za odvikavanje. Tamo su im navlačili električne rukavice i stavljali ih ispred redova hlebova svih vrsta. Ako ne bi uspeli da se suzdrže od pipanja hleba, strujni udar iz rukavica bio je neminovan. Hlebovi na klinikama i u domovima zdravlja bili su povezani u strujno kolo. Dovoljan je bio samo jedan dodir da struja poteče kroz piposeksualca. Nauka je smatrala da je ovo lečenje elektirčnim hlebovima najefikasnije u suzbijanju ove stravične perverzije.

Crni, nagoreli prsti bili su nemi svedoci bolnih terapija kojima su se piposeksualci prepuštali kako bi pobedili svoju želju.

Deda Žiki ništa nije moglo da pomogne. Umro je sam, napušten od svih. Kada su pronašli njegovo beživotno telo na ulici, ruka mu je bila ukočena u pokretu u kome je preminuo. Pokušao je da dodirne zamišljeni hleb. Šeri, koji je uprkos svemu voleo svog Deda Žiku, nadao se da je Deda preminuo srećan sa snom o taze hlebu pod prstima.

Nakon što se oprostio od Baka Višnje na njenom spratu, Šeri je produžio do vrha solitera gde je planirao da uhvati narednu brzu lebd-gondolu.

***

Ako želite da pročitate još neki deo ovog romana kliknite OVDE ili OVDE!

***

Roman Sanjaju li androidi radnička prava? kao i sve ostale knjige Milana Aranđelovića možete poručiti direktno na mejl neverovatnimiki@yahoo.com


0 Shares

One thought on “Odlomak iz romana “Sanjaju li androidi radnička prava?””

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Related Post